"Neka bude jutro.
I neka bude prašnjava cesta i na njoj usamljen kadilak i u njemu dvoje sa šeširima.
Neka izađe Sunce i smjesti se u tvoje prste i bezobrazno ih natjera da neposušno lutaju onim
dijelom mog lijevog bedra od završetka čizme do početka haljine.
Neka sa starog radija se čuje pjesma
Texas sun
Dvoje hrabrih skitnica neka putuju bez cilja i saputnika.
I neka iznad nas leti zlatni orao sa velikim krilima.
A tamo iz malog rastinja neka nas prate radoznale oči kojota.
Neka prežive zvijeri i ptice.
I prate nas kako putujemo tako sve do mora, bez ljudi i sa odmorom u praznim usputnim
gostionicama u kojima ćemo sami da poslužimo kafu i plešemo uz pjesme iz prašnjavog
džuboxa.
Neka budemo jedini koji su ovu ludost preživjeli,
oni iz čijeg će zagrljaja da se rodi
neki ljepši svijet od ovoga."



Ti budi moj saučesnik u ovom životu koji ćemo proživeti zajedno kao jedno. Ja "tvoja zlatna šansa, tvoj mali verni Sančo Pansa, tvoja ljubavnica, saborac i tvoj najbolji drug..." 

Ceo svet na dlanu. Jedan dah.